-PLAŠIM SE TVOG ODLASKA-
Celog bih
ti života postavljala ona moja učestala pitanja "Da li me voliš?",
"Jesi li siguran da nećeš otići od mene?", "Da li ti je lepo sa
mnom?". Prečesto me uhvate osećaji panike i straha. Kroz glavu mi prolaze
trenuci i sećanja kako sedimo na betonu one hladne i ružne decembarske večeri,
ti i ja,
klinci,
sedimo i
plačemo.
Ja plačem
što si prestao da mariš za našu ljubav,
dok ti
plačeš,
jer ti je
teško da me gledaš tako malu i slomljenu.
I onda
sledi moje čekanje.
I
verovanje da ćeš se jednom vratiti.
Da ćemo ponovo biti srećni.
Da ćemo ponovo biti srećni.
Da ponovo
ti i ja budemo mi.
Uz
čekanje sledi mnogo meseci tuge,
mnogo
noći koje provodiš plačući
i
pitajući se gde si pogrešila,
kada si
mu pružala sve od sebe.
Zatim se
uništavaš tužnim pesmama,
citatima,
slušaš priče drugih
kada ga
pominju,
kako
svaki vikend ljubi drugu.
I lomiš
se. Na hiljadu komada.
Na
bezbroj parčića.
I svaka
suza ima svoj ožiljak.
I svaka
pesma ima svoju draž.
I meseci
prolaze, a ti još uvek čekaš.
Veruješ u
činjenicu da neće naći onu
koja će
ga trpeti, onako kako si to ti umela.
I
pokušavaš da se iščupaš iz depresije.
Boriš se.
Svom svojom snagom.
I još
uvek veruješ da i njemu,
tamo
negde daleko,
ipak nije
svejedno.
"Doći
će. Hoće.", uveravaš sebe.
Veruješ
da će priznati da je pogrešio,
da se
kaje.
Bezbroj
puta sanjaš susret, pomirenje.
I to te
drži.
Taj
osećaj.
Veruješ
da će se tvoji snovi ostvariti kad tad.
Nešto u
tebi ti ne da da odustaneš.
I onda
polako po njegovim postupcima uviđaš da mu nije svejedno.
Da te
želi.
Ipak bi
se vratio tebi.
Ali on je
čudan.
I
komplikovan.
I sa njim
se ništa ne zna.
Taman se
ponadaš da je na korak do tebe,
on te
uveri u suprotno.
Ali ti se
ne daš.
Ne
odustaješ.
Jaka si.
I onda
dođe dan da snovi postaju stvarnost.
Hej,
svanulo je novo jutro.
Čekanje
se isplatilo.
On je tvoj.
Kao što si i ti njegova.
On je tvoj.
Kao što si i ti njegova.
Onako
kako nikad nisi ni prestala da budeš,
čak i
onda kad on nije bio tvoj.
I onda iz
straha i panike,
prethodnog
iskustva,
počneš
bez razloga da uništavaš sebe,
pitajući
se kako ćeš njegov sledeći odlazak preboleti.
Ništa
nije večno.
Iako te
on uverava da će uvek biti tu.
Ovog puta neće otići.
Ti znaš da hoće.
Ovog puta neće otići.
Ti znaš da hoće.
Mlad je.
I ne želi
da čitavu večnost bude sa tobom.
I to te
boli.
Mnogo.
Ti ga
želiš za sebe celog života.
Od sad,
pa do smrti.
I tamo
ćeš ga želeti, ukoliko postoji život posle smrti.
Kroz
glavu ti prolete sve stvari zbog kojih te je ostavio,
razlozi
zbog kojih je otišao od tebe prvog puta.
Počneš da
se sećaš stvari zbog kojih te je krivo za raskid.
I od same
pomisli na to,
kroz
tvoje telo prođe jeza.
I nakon
nekog vremena, shvataš da činiš sve stvari
koje samo
on voli.
Uviđaš da
od previše udovoljavanja
njemu,
njegovom egu i iz straha da ti ponovo ne ode,
zapostavljaš
sebe.
Jedino
važno i nezapostavljeno
jeste on
i njegova osećanja.
Prebrzo
iz sećanja izbrišeš sve ružno.
Prebrzo
mu zaboraviš kako te je lagao,
a obećao
je da neće.
Kako je
obećao da će prestati da puši,
a nije.
I neće,
jer zna
da pored sebe ima onu koja od zaslepljenosti i zaljubljenosti
ne vidi
da postaje marioneta.
Sasvim
obična marioneta,
koja će
raditi šta god je potrebno
samo kako
ne bi ponovo morala
da
proživljava odlazak.
Samo kako
njen dragi ne bi otišao
za nekim
lepšim nogama, oblinama i osmehom.
Zato što
je nesigurna,
i što
nije svesna da je bezbroj puta vrednija od svih devojaka
za koje
brine i na koje potajno ljubomoriše.
Ona radi
sve što on želi,
dodvorava
mu se,
udovoljava,
čini sve.
Čini i on
njoj.
Voli i on nju.
Voli i on nju.
Ali ne
tako kao što to radi ona.
On neće
primetiti da je tužna,
kao što
će to ona uočiti kod njega.
On ne
brine da li će ona otići,
niti ga
ikad pomisao na to uzdrma.
On zna
koliko je ona krhka,
koliko
emotivne duše ima u njoj.
Ona od
njega otići neće, on to zna.
I dok ona
brine, on ne mari.
On nikada
neće primetiti da ''nije to to'',
ili da
njihova ljubav ide ka dnu.
On nikada
neće biti uporan
da iz
onog 'nije mi ništa'
izvuče da
ipak nešto jeste.
On će u
svađama okrenuti leđa, dok ona plače,
i čekati
da se sama odljuti, jer on zna da hoće.
Njemu
nije važno koliko će je puta videti,
dok je
ona mogla ostatak života da provede sa njim, i da joj ne dosadi.
Ona je
bezbroj puta mislila da može da skupi snagu i ode,
ali mu je
pružala još jednu šansu.
I on ih
je koristio.
Njemu
nikada nije bilo teško, zato što je njoj teško.
Ali
ona...
Trudila se da bude zadovoljna činjenicom da je on ponovo tu.
Trudila se da bude zadovoljna činjenicom da je on ponovo tu.
Bar
trenutno.
Tu je.
Ponovo
leži na njenim grudima,
ljubeći
ih grubo,
jer on
tako želi.
Jer ona
mora da želi,
sve ono
što on želi.
Jer ga
ona voli.
I tužno
bude kad uveče legne sama u krevet
i jedino
što može jeste da zamišlja njegove ruke na sebi.
I bude
tužno što zna da ovo nije
to što je
ona želela i zamišljala.
Što je
svesna da je i ovako bolje, nego da ga nema nikako.
A
najtužnije od svega jeste
što on legne
mirno da spava,
i ne
brine da li je tužna, ili joj je teško.
Da li
brine da će joj on ponovo otići.
Da će
ponovo morati da prođe kroz težak period života.
Ali ona
se sutra budi.
I srećna
je.
Jeste.
Smeje se.
I samo
ona zna da li je stvarno srećna,
ili joj
je lakše tako,
nego da
mora da mu objašnjava i kaže joj zašto je tužna.
Možda bi
ga to razbesnelo,
možda bi
je opsovao,
možda bi
otišao.
A to ne
želi.
To je
poslednje što ona želi.
Ona leži,
dok joj on mrsi kosu.
Ne
sluteći koliko u njoj ima nemira i nerazjašnjenih tema,
koje ne
sme da pomene,
jer bi ih
on možda na pogrešan način shvatio.
I zato
ona leži i ćuti,
praveći
se kako joj je interesantan film koji gledaju,
a zapravo
njene misli su negde daleko.
Ona
okreće glavu i niz lice joj se spušta suza,
koju on
ne sme da vidi, jer ne bi razumeo njeno značenje.
Jer bi
njemu bilo smešno.
Jer bi je
ubedio da je voli, i da joj pruža sve od sebe.
A ne
pruža.
To i on
zna.
Toga je i
on svestan.
Zato ona
leži,
gleda
film,
grleći ga
najjače i najduže što može,
plašeći
se da je možda baš taj put poslednji sa njim,
u kom će
moći svoje ruke da obavije oko njegovog vrata.
Tako leže
dvoje ljudi,
verujući
da o istom razmišljaju,
da je
njihova ljubav nešto prelepo,
specifično,
samo
njima poznato...
I da to u
stvari jeste to,
ne
znajući koliko u stvari nije.
К.И.
8. јун 2017. године
~Неком, чијег се одласка плашим~
Brutalnooo������ Rasplaka me kao i svakim prethodnik tekstom...
ОдговориИзбриши❤️❤️❤️
ИзбришиBože Kaća kakve ti emocije probudiš u čoveku tvojim tekstovima.. Ovo je genijalno! KAPA DO PODA!
ОдговориИзбришиZahvaljujem se do neba! :)
ИзбришиCitam te od kad si postavila prvi tekst na instragram,sa nestrpljenjem iscekujem svaki novi.Vecno sam zaljubljena u tvoje pisanje.Samo tako nastavi.����
ОдговориИзбришиPuno ti hvala, šaljem ti pozdrave, nadajuću se da ćeš nastaviti da ih čitaš sa takvim oduševljenjem. ❤️
ИзбришиODUŠEVLJENA SAM!!����
ОдговориИзбриши😊😊❤️
ИзбришиJa sam draga devojko odusevljena. Svaka rec, recenica me je rasplakala. Iako je proslo dosta vremena posle nas, nisam mislila da ovakav tekst ipak moze da me rasplace. Hvala ti sto sam naisla na tebe, tvoje pisanje i veru da ono nesto ipak postoji. ��
ОдговориИзбришиPuno ti hvala! :) ♥ ♥
Избриши